Snežana Ilić je ukazala da iako je 1990-ih godina u Srijemu i jugozapadnoj Bačkoj ubijeno ili nestalo 25 građana hrvatske nacionalnosti, nijedan od zločina nad vojvođanskim Hrvatima iz toga vremena do danas nije sudski procesuiran u Srbiji. Ona smatra da su vojvođanski Hrvati u proteklih 20 godina prošli proces od stigmatizacije do priznanja, te da je unaprjeđenje položaja Hrvata u Srbiji u proteklome desetljeću rezultat poboljšanja odnosa Hrvatske i Srbije, ali i činjenice da su građani i administracija u Vojvodini etnički senzibilizirani.
Politolog Duško Radosavljević je rekao da su građani Srbije „dužni sebi i svojoj djeci objasniti gdje su nestali Vojvođani hrvatske nacionalnosti, čiji se broj smanjuje od početka 1990-ih do danas“, te je ocijenio kako se položaj manjinskih nacionalnih zajednica nakon 2000. popravio, ali da nacionalne manjine danas predstavljaju samo „ukras demokracije“.
Autor knjige Tomislav Žigmanov je rekao kako vojvođanski Hrvati uglavnom nisu više izloženi etnički motiviranom nasilju induciranom od strane vlasti, ali da im predstoji borba za prava koja uživaju druge manjinske zajednice u Vojvodini slične brojnosti, te istaknuo kako su „stereotipi prema Hrvatima još uvijek živi, a više od 50 % građana Srbije ima negativnu sliku o Hrvatima“.