Ne štedeći komplimente na račun Žigmanovljeve studioznosti i dokumentiranosti činjenica o vojvođanskim Hrvatima nakon društvenih promjena 2000., Latinka Perović osobito je istaknula podatak da su na temelju više anketa, nakon Albanaca, Hrvati u Srbiji najnegativnije percipirani, što je posljedica srpsko-hrvatskih odnosa i povijesti tih odnosa.
„Ali, prije svega dolazi iz srpske nacionalne ideologije koja teži etničkoj državi, koja ima imperijalne težnje i koja u Albancima i Hrvatima vidi remetilački faktor u ostvarivanju tih težnji. Dakle, to je konstanta srpskog nacionalizma koja onda utječe i na globalne odnose Srba i Hrvata. Žigmanov stoga točno pokazuje da su devedesetih godina Hrvati u Vojvodini najviše stradali, što je rezultiralo i time da je njihov broj više negoli prepolovljen."
Pavel Domonji ponovio je stav s predstavljanja knjige u Subotici da je Žigmanov dragocjen sugovornik svima koji žele razgovarati o problematici nacionalnih manjina, kako u Srbiji, tako i izvan nje. Domonji je ukazao i na jedan od središnjih problema koji se, kroz Žigmanovljev primjer, odnosi i na cjelokupnu hrvatsku zajednicu u Srbiji:
„Ne znam je li nakon izlaska ove knjige neki od velikih i utjecajnih beogradskih medija napravio razgovor sa Žigmanovim. Smatram da bi to trebali uraditi, jer je pitanje manjina bitno i za samu spoznaju pripadnika većine o sebi samima. Za početak, mogli bi spoznati da nema slobodnog društva bez građanskih sloboda, a građanske slobode uključuju i pravo na organiziranje sebi sličnih, u ovom slučaju na nacionalnoj i manjinskoj ravni."